Fajront u Grgetegu, Danilo Nikolić, Stubovi Kulture, str. 147, 1999, ID=72142860
Od početka svoje višedecenijske književne karijere, Danilo Nikolić, romansijer i pripovedač, je bio nagrađivan za svoja dela. Njegov roman Vlasnici bivše sreće je svrstan među deset najboljih romana decenije za period 1982 – 1992, dok su ostali romani i zbirke pripovedaka bili kićeni nagradama kao što su Nolitova nagrada (Kraljica zabave), Nagrada Ivo Andrić (Ulazak u svet), Branko Ćopić (Kraljica zabave), Bora Stanković (Kraljica zabave), Meša Selimović (Jesenja svila) i vidovdanska nagrada Zlatni krst Kneza Lazara za životno delo. NIN-ova nagrada mu je pripala za roman Fajront u Grgetegu 1998 godine. Nagrade tobože ukazuju na značajnost proze Danila Nikolića za jugoslovensku i srpsku književnost, što su i mnogi kritičari potvrdili, ocenjujući njegov rad kao eksperimentalan, hrabar spoj različitih pripovedačkih tradicija putem kojeg se obogaćuje domaća književnost.
Fajront u Grgetegu u izadnju Stubova kulture je imao nešto burniji vanknjiževni život. Naime, u trenutku kada je Nikolić potpisivao ugovor sa Stubovima kulture, on je već bio u ugovornoj obavezi prema Nolitu, inače prvobitnog izdavača Fajronta u Grgetegu, koju je prećutao prilikom pregovora sa Stubovima. Sa Stubovima je Nikolić ugovorio izdavanje svojih Odabranih dela među kojima je bio i njegov roman dobitnik NIN-ove nagrade. Međutim, ugovorne obaveze prema Nolitu su nalagale da nijedan drugi izdavač ne može da počne prodaju Nikolićevih knjiga dok Nolit ne rasproda dva izdanja Fajronta. Stubovi, ne znajući za ovu klauzulu, objavljuju knjigu uprkos mlakim protestima Nikolića, koji odlučuje da povuče svoj pristanak i time tera Stubove da povuku Fajront iz prodaje i najave tužbu protiv Nikolića za obmanu i materijalnu štetu.
Sam roman Fajront u Grgetegu se sastoji od više narativnih i likovnih celina koje su međusobno povezane glasom i sećanjima glavnog junaka romana, umetnika Nenada Banovića. Međužanrovske narativne celine stvaraju sliku kolaža sećanja i sadašnjice u kojem se priča romana prikazuje, u bukvalnom, vizuelnom smislu, čitaocu. Pomoću pisma, faksimila dnevnika, grafike i književnih isečaka, Nikolić stvara roman u kojem se subjektivni komentari i opisi likova koji istovremeno predstavljaju nečija sećanja kao i sopstvenu ulogu u svojoj i tuđoj priči uobličavaju u celinu koja prerasta u spoj tradicije i postmoderne o kojoj su kritičari govorili prilikom dodele NIN-ove nagrade.
Kada novopostavljeni vršilac dužnosti direktora rezidencije Grgeteg kod Stare Varoši, Dimitrije Ičević Diž, uputi pozivno pismo poznanicima, saradnicima i kolegama Marka Prlića – Firange za dolazak na proslavu njegovog odlikovanja, isprepletane ljubavi i traume života likova izlaze na površinu. Stare rane se otvaraju paralelno sa mladalačkim avanturama i stapaju se u jedno životno iskustvo zajednice. Većina od dvanaest povratnih pisama se sastoje od negativnih odgovora, dok potvrdni odgovori Lenke i Višnje pokreću lavine sećanja kroz koje Nikolić vodi svoje čitaoce. Putem njih, Nikolić pokušava da prikaže svu spontanost, slobodu i požudu koje čine ljubav, ali ujedno i traume koje iz njih proizilaze. Likovi istovremeno uživaju i pate, što se ogleda u karnevalizaciji jezika, putem koje Nikolić stvara banalne scena koje se igraju sa dominantnim shvatanjima ljubavnih odnosa kao što je konstantno presvlačenje Diža u različite kostime, od železničara do mornara. Intenzitet erotskog u tome poprima konture humora i samim tim značenje avanture i spontanosti lišeno seksualnosti. Erotika lišena seksualnosti dovodi do inverzije položaja moći jer je upravo onda Višnja, ili Lenka, osoba koja vlada situacijom. Takođe, erotika prerasta u vrstu bekstva od svakodnevice time što joj likovi pribegavaju radi pronalaženja onoga što im fali. Ona je uvek sporedna, sebična, stvar kojom se ublažavaju muke.
Likovi u romanu Fajront u Grgetegu se prisećaju svojih ljubavnih pustolovina nakon dužeg perioda, čime Nikolić ukazuje na bezvremenost ljubavi, da je ona tu čak i kada njeni objekti nisu. Prisustvo prethodnih ljubavi briše granice prošlosti i sadašnjosti svojom sveprisutnošću i biva izražena neminovnim susretom između dvoje ljubavnika. Teško je očekivati bilo kakvu sumnju prema ili izazov heteronormativnim postavkama na kojima se ljubavni romani uglavnom baziraju.
Fajront u Grgetegu je formalno interesantan ali narativno neuzbudljiv. Korišćenjem različitih formata teksta kao i stilskih figura, Nikolić individualizuje svoje likove, koji, na žalost, nisu uobličeni idejama koje bi možda mogle da proizađu iz forme. Vremenska distanca koja deli vreme izdavanja romana i njegovog čitanja više od dvadeset godina kasnije utiče na utisak novine koja ga je (možda) krasila.
