Na Mestu Voljno

March 31, 2021

U Srbiji se, kao i svake godine, razvila debata o ponovnom uvođenju obaveznog služenja vojnog roka. Gostujući na jednoj televiziji, Ministar odbrane Nebojša Stefanović je pokrenuo ovogodišnji krug izjavom da se o vojnom roku “ozbiljno razmišlja”. On i njemu slični žele “jaku, snažnu, opremljenu i dobro plaćenu Vojsku, jer je samo takva vojska garant stabilnosti i beznednosti Srbije”. Ali izgleda da i građani pozitivno gledaju na tu ideju. Rezultati Istraživačkog centra za odbranu i bezbednost iz 2018. godine ukazuju da čak 74% ispitanika podržava ponovno uvođenje vojnog roka, što je bio i procenat istraživanja Beogradskog centra za bezbednost i politiku u studiji iz Novembra 2020. Ali suprotno Ministru Stefanoviću, građani ističu disciplinu mladih i tradiciju kao glavne razloge vraćanja vojnog roka.

Protivnici obaveznog služenja vojnog roka se pozivaju na neustavnost moguće odluke (Član 45 – prigovor savesti), finansijsku neisplativost (50 do 90 miliona evra godišnje), i logističku neizvodljivost (manjak inventara i kasarni). Nažalost, sa velikom većinom u Parlamentu, vladajuća partija je u mogućnosti da izmeni ustav, nađe pare, pa i da sagradi šta god bude bilo potrebno. Umesto u proceduralnim, problem obaveznog služenja vojnog roka se ogleda u društvenim posledicama koje bi ono imalo. Naime, potencijalno služenje vojnog roka bi, kako je to izjavio Ministar Stefanović, obuhvatalo “mladiće”, koji dolaze u vojsku “da pokažu da mogu da budu njeni vojnici”. Opasnost se u ovoj izjavi krije u njenom androcentrizmu, tendenciji da se rodno određen pogled na svet univerzalizuje i predstavi kao nepobitna činjenica.

Redovnim vojnim rokom se konstruiše slika idealnog građanskog subjekta u društvu koje vlast konstantno smatra na ivici mogućeg rata. Povezivanjem militarizovanog maskuliniteta i heroizma se uspostavlja poređenje između vojno sposobnih muškaraca i neproduktivnih građana čija nespremnost za borbu i odbranu države postaje vrsta pretnje nacionalnom interesu. U tu grupu ne spadaju samo žene, koje ne bi bile obuhvaćene ovom merom, već i osobe sa invaliditetom i seksualne manjine, a tek možemo samo da pretpostavimo kako bi država tretirala transrodne i rodno fluidne osobe (i da banalizujem, vegeterijance ili vegane). Zaštita time postaje rodno određena, dok se društvena pozicija onih koji ne služe vojni rok infantilizuje i oni bivaju pretvoreni u građane kojima je potrebna zaštita koju samo figura Oca može da pruži. A sam otac je upravo onaj muškarac čija pamet, aktivnost, snaga i fizička sposobnost mu dozvoljava da pruži ili uskrati tu zaštitu zasnovanu na nasilju i njegovoj mogućnosti. Ratne vrline se iz kasarne prenosi u civilni život, iako se one značajno razlikuju od građanskih, pa i u samu porodicu. Određeni muškarci, to jest oni koje država smatra dostojnim da se ubroje u tu kategoriju, bi time učvrstili svoju dominaciju u javnom prostoru i društvu, a imajući u vidu i da su spominjane i beneficije pri zapošljavanju onih koji bi odslužili vojni rok, postoji mogućnost i u stvaranju nejednakih kategorija građana. Služenje vojnog roka bi time dodatno doprinelo legitimizaciji i normalizaciji heteronormativnog patrijahalnog poretka i marginalizaciji već marginalizovanih ljudi.

Ali rešenje nije ni obavezivanje žena i onih koji spadaju van kategorije vojno sposobnog muškarca na služenje vojnog roka. U Izraelu, zemlji najidealizovanije ali i najbrutalnije vojske, obavezan vojni rok obuhvata žene. Uprkos tome, društvene nejednakosti koje postoje u društvu su samo premeštene u institucije. U Srbiji je to takođe problem, jer prema studiji iz Aprila 2015 godine 19.42% svih zaposlenih u Ministarstvu Odbrane i Vojsci Srbije čine žene, od kojih su njih 1.98% na srednjim i nižim rukovodećim pozicijama. Među profesionalnih vojnim licima, prema istoj studiji, žene su činile 0.65% oficira i 0.16% podoficira. Od žena zaposlenih u sistemu odbrane, 27.39% su bile u sastavu medicinskog i administrativnog osoblja u kojem su opet stavljene u podređenu poziciju. Šta više, žene u takvim administrativnim ulogama često postaju statusni simboli. Dok se profesionalne vojnikinje, a i vojnici, pretvaraju u idealne neoliberalne subjekte, obespravljene radnike kojima je uskraćeno pravo na štrajk (Zakon o Vojsci – Član 14 i 148) i koji su primorani da neupitno prate naređenja. Poslednji izveštaj Vojnog Sindikata Srbije i sam ukazuje da sem loše materijalne situacije, prekovremeni rad i preopterećenost dodatnim zadacima, nedostatak obuke i profesionalnog razvoja, kao i uzaludni pokušaji da se njihov radni odnos popravi čine razloge njihovog napuštanja sistema. Oni predstavljaju radnike kakve svaki poslodavac prosto poželeti može. Vlast bi tako  mogućim uvođenjem obaveznog vojnog roka izbegla neophodne sistemske promene koji bi poboljšali radničku poziciju vojnika i vojnikinja.

Da institucije odbrane socijalizuju društvene predrasude i socijalnu nepravdu pokazuje i studija Centra za istraživanje javnih politika iz 2013. u kojoj se analiziraju udžbenici Vojne Akademije, Vojne Gimnazije i materijala za obuku vojnika. U njoj se navode primeri stereotipa i društvenih diskriminacija kojima su polaznici ovih institucija izloženi. Tako se, recimo, homoseksualnost u jednom od analiziranih udžbenika predstavlja kao vid psihopatske pojave i seksualne devijacije (“nastrano zadovoljavanje seksualnih potreba”), dok se u drugom pojašnjava da se “žene najradije daju ljudima koji umeju da ih zasmeju” (inače izvučeno iz mizogenog opusa Jovana Dučića). Istraživači su zaključili da se literatura uopšte ne bavi pitanjima žena, i da postoje primeri diskriminacije prema LGBT osobama, kao i etničkim manjinama. Iako je i sam preporučio, Centar nije sproveo dodatna istraživanja nakon ove studije, pa nam ostaje samo da se nadamo da se ovaj odnos izmenio jer upravo oni koji prođu ovu obuku bi bili ti koji bi obučavali regrute. Ali možda je nada uzaludna jer je 2015. godine Poverenica za zaštitu ravnopravnosti pokrenula postupak protiv Vojske i tadašnjeg Ministra Gašića zbog diskriminacije na osnovu rodnog identiteta u slučaju otpuštanja transrodne osobe sa 22 godine rada u službi uz obrazloženje da je kod osobe (slučaj Helene Vuković) “ustanovljena psihijatrijska dijagnoza koja može prouzrokovati štetne posledice po ugled Vojske Srbije”. U izveštaju Sindikata Vojske se takođe navodi da mehanizam žalbe u sektoru bezbednosti ne funkcioniše, što čini potrebne promene malo verovatnim.  

Potencijalnim uvođenjem obaveznog vojnog roka bi se učvrstile heteronormativne ideje i predrasude putem socijalizacije vojno sposobnih muškaraca u sistemu baziranom na diskriminaciji i rodnoj nejednakosti. Ali time bi vlast uspela da neutrališe zahteve profesionalnih vojnika i izbegne potrebne sistemske promene kojima bi se njihov položaj poboljšao. Izbegavanje odgovornosti za očajnu situaciju vojnih radnika i radnica je uostalom i cilj ove vlasti, i ona neće prezati da ga postigne, šta god bile posledice njihovih odluka. Umesto obaveznog vojnog roka, vlast bi trebala da se fokusira na iskorenjivanje institucionalne diskriminacije u sektoru odbrane i poboljšanje pozicije profesionalnih vojnika u skladu sa onim što je Sindikat Vojske Srbije preporučio.

Leave a Reply

Your email address will not be published.